Sabira Hašimović: Od sina sam naučila ćirilicu!

Sabira Hašimović jedna je od četiri pripadnice romske populacije na području Bijeljine koja je dobila šansu za zaposlenje. Majka je dječaka Ervina, koji redovno pohađa šesti razred OŠ „Jovan Dučić“ i na njega je posebno ponosna. Danas je situirana, ali život joj je nanio mnogo bola, padova i uspona. Sabira se nije predavala. Put koji je prošla izgleda kao borba sa vjetrenjačama, ali se isplatilo. Rođena je u mnogočlanoj porodici i kako to obično biva u romskim porodicama, udali su je kad je imala tek 16 godina. Završila je samo četiri razreda osnovne škole. Suprug ju je poštovao, vodio je računa o njoj. Nizale su se godine ali nisu mogli dobiti djete. Ljekari su predložili rizičnu operaciju. Suprug joj je rekao da odustane.

Tad sam shvatila da me zaista voli. Ipak sam se odlučila na taj korak i ubrzo nakon operacije ostala sam u drugom stanju. Našoj sreći nije bilo kraja. Rodila sam sina poslije 15 godina braka. Radost, na žalost, nije dugo trajala. Muž mi je poginuo u saobraćajnoj nesreći kada je sin imao samo četiri mjeseca. Tada se srušio sav moj svijet, ali morala sam dalje. Ne zbog sebe, nego zbog Ervina. Obećala sam sebi da ću ga izvesti na put, priča Sabira tokom gostovanja na Pan radiju.

Sa suprugovim roditeljima nije dugo izdržala zbog nesuglasica pa je jedne večeri izašla iz kuće ali nije imala gdje.

-Prespavali smo na ulici, kiša je padala, meni je samo u glavi bilo kako da spasim djete, priča kroz suze Sabira.

Sa sinom u naručju išla je da nadniči. Radila je sve, ništa nije odbijala. Jednom je, kako kaže, radila za desetak krompira ali bila je zahvalna i na tome. Često je čistila domove porodica koje su živile i radile u inostranstvu. Najteže joj je bilo kada je Ervin vidio „Fantu“ u jednoj kući a ona nije ni pomislila da mu otvori da proba, a nije imala novca da mu kupi.

Imala je sreću da su joj braća, sestre i rodbina pomagali koliko su mogli da prebrodi sve teškoće sa kojima se susretala.

Neko je nekad rekao da nema ljepših snova od onih koje rađa bol. Tako su počeli da se nižu i Sabirini snovi i nada za bolji život. U jednom trenutku osjećala je samo nemoć, tugu, poteškoće, a već sljedećeg bila je životni pobjednik. Drugog izbora niti je imala, niti je željela.
Ervina je počela voditi na radionice koje je organizovao „Otaharin“ a poslije i Udruženje žena „Romkinja“ čija je članica od samog osnivanja. Ervin je pokazao interesovanje za učenje. U školi  je vrlo dobar đak. Sazreo je prije vremena. Sabiri je to dalo snagu pa je i sama nastavila svoje školovanje.

-Učimo zajedno. Od Ervina sam naučila ćirilicu a sad me uči da se potpisujem na drugi način. Kada sam sa njim, zaboravim na sve probleme, na loše misli i tugu, mada je teško, kaže ponosna majka.
Smisao života Sabira vidi samo u tome da bude oslonac svom sinu dok se ne zaposli, dok ne postane „svoj čovjek“.

Ženska romska mreža USPJEH © 2018 | Designed by Web Studio NESA

Pretraga